Gdje sam, što sam

Složiti stih od prostih riječi
Ili pustiti san da lječi
Sad dok boli
Od boli goli
Dok misao mori
Duh se bori
Gdje ćeš?
Što ćeš?
Duh me mori
Misao se bori
Sad dok boli
Netko moli
Nisu riječi proste
One znaju tko ste

Ja prolazim putem tišine
Osjećam miris sudbine
Nešto se u meni mijenja
Obuzima me čudan strah
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
U daljini mračni sjaj
Nešto me navodi ruku da mu dam
Tjera me naprijed u stvarni san
Prodire me poznat šum
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Dubina pružila mi ruke
Sjaj progutao mrkli mrak
U blizini gospodar tmine
Protresa me stari san
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Padam u trans svijesti
Nada mi progutala korak blag
Stojim ispred njega hladan kao led
Svojom strašnom rukom obmamio mi svijest
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Opijen dahom istine dajem se u bijeg
Bježim od ponora i dna
Osjećam vraća mi se svijest
Stadoh jer shvatih ovu vijest
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Ispred mene vjetra dah
Prolazim kroz plamen lak
U daljini poznat glas
U blizini čujem zov
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Lebdim na srcu ljepote
Povrh mene prelio se sjaj
Osjećam ga, to je znak
Padam ničice jer znam
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
U očima mi novi svijet
Dušu sad mi prati novi san
Anđeo bjeline pokazuje mi put
Shvatih ovo nisam ja
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Čovjek istine postao sam sad
Rušitelj sam zla
Čežnja za pobjedom podupire mi svijest
Snažan sam jer znam
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Dobio sam cilj
Vladar ljubavi promijenio mi san
Prožet vjerom istine ostavljam svoj trag
Sretan sam jer znam
Da bio sam ondje, i ja poznajem taj kraj

PAKOST

Idem ka srcu rijeke

dolje prema dnu

Tražim ogromnu cestu

Gledat ću u oči zvijer bijesnu

Tamo ispod duboke rijeke

kao u snu

Naći ću crnu svijeću

Reći ću da tonuti neću

Ja ne odustajem

U mojim očima žari se svijest

Uzimam plamen bijesa

Rekoh: „Spalit ću zvijer“

Rušiti ne prestajem

Izgorjela je podla vijest

Donosim pepeo časti

Rekoh: „Crkla je zvijer“

Gore u beskraju

ponovo sjaj

Plamsat će iskre svjetlosti

Nestala je duša pakosti

Ja ne odustajem

U mojim očima žari se svijest

Uzimam plamen bijesa

Rekoh: „Spalit ću zvijer“

Rušiti ne prestajem

Izgorjela je podla vijest

Donosim pepeo časti

Rekoh: „Crkla je zvijer“

Mačka

U gradu nije vazno ime
u praznoj sobi, kaze prica
i u sred ljeta, u sred zime
ja vidim tuznoga mladica

On zivi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen
a vani vergl nesto svira

No jednog dana sum kraj vrata
to netko neznan uci zeli
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli

A vani zima, vani snjezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke k'o da sanja
a vani zora, svijetlost danja

No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu zenu
i on joj rece, budi moja
a ona kaze, ja sam tvoja

I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu

Da, zlato zeli, al' ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novu kradju opet krece

Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih

I rijesi sada, jos ove noci
u zadnju kradju on ce poci
i u zoru se mladic vrati
da strasnim novcem ljubav plati

I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju

I vidje, zena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i kao sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije

I dok se njemu lice grci
u sobu udje mis i trci
i kao macka skoci zena
na plijen se baci istog trena

I stigne ga, a njeni zubi
vec traze meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece

U strahu maldic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu

A kada opet nadje snage
on digne vjedje, zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema

Kroz prozor udje svijetlost danja
on pruza ruke k'o da sanja
sad opet samo macku ima
a vani studen, snijeg i zima


                                                        Ibrica Jusić

NARODE DALEKO

Leži, grči se i krvari, ne bježi
Pijan je od boli, od blata je teži

u rukama crnim nestaju im dani
u žaru vatre, o jad su okovani

U suhoj patnji kruta krv mu ne vapi
Posljednja kap znoja sa srca mu hlapi

lutaju po tmini, u bludu se slade
u dimu ne vide ni vlastite jade

Diše, u mučnini mu se pogled ruši
Ustaje, muči se jer rana ga guši

pjevaju, skaču, piju, pobjedu slave
u krugu istine, zakoni se prave

Plavo more idem, u mutne dubine
Ta blatna kap znoja žedna je topline

tiho narode, o, pogled vam se žari
crklo je pseto, što zabavu vam kvari                          
                                                                                       by Lux

no title

Rekoh da je razum crven, i to mnogo crveniji od srca, stoga mu ponekad treba dati svjetliji ton da postane ja, srce. No ove pricice su samo ona tezina koju treba staviti na papir, da njemu podari nesto tamniji ton, jer suviše je bijel, pa neka se stopi s tamom i postane mnogima nista. Tako nasa srca nece postati crna od istine, nego će upiti upravo ono svijetlo papira sto mu ga je teska rijec otela i dati će razumu svjetliji ton, da ono "mnogima nista" ipak nekom postane nesto.

                                                by Lux

no title

Često noć poprimi oblik, primi me za ruku i odvede...
Nađem se na raskršću i izabirem put koji prvi suncem oživi dan.
Koračam satima dok umoran ne naiđem na novo raskršće.
Dugo razmišljam, izabirem mračnu stazu, hodam miljama i opet raskršće...