Gdje sam, što sam

Složiti stih od prostih riječi
Ili pustiti san da lječi
Sad dok boli
Od boli goli
Dok misao mori
Duh se bori
Gdje ćeš?
Što ćeš?
Duh me mori
Misao se bori
Sad dok boli
Netko moli
Nisu riječi proste
One znaju tko ste

Ja prolazim putem tišine
Osjećam miris sudbine
Nešto se u meni mijenja
Obuzima me čudan strah
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
U daljini mračni sjaj
Nešto me navodi ruku da mu dam
Tjera me naprijed u stvarni san
Prodire me poznat šum
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Dubina pružila mi ruke
Sjaj progutao mrkli mrak
U blizini gospodar tmine
Protresa me stari san
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Padam u trans svijesti
Nada mi progutala korak blag
Stojim ispred njega hladan kao led
Svojom strašnom rukom obmamio mi svijest
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Opijen dahom istine dajem se u bijeg
Bježim od ponora i dna
Osjećam vraća mi se svijest
Stadoh jer shvatih ovu vijest
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Ispred mene vjetra dah
Prolazim kroz plamen lak
U daljini poznat glas
U blizini čujem zov
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Lebdim na srcu ljepote
Povrh mene prelio se sjaj
Osjećam ga, to je znak
Padam ničice jer znam
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
U očima mi novi svijet
Dušu sad mi prati novi san
Anđeo bjeline pokazuje mi put
Shvatih ovo nisam ja
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Čovjek istine postao sam sad
Rušitelj sam zla
Čežnja za pobjedom podupire mi svijest
Snažan sam jer znam
Da bio sam ovdje, ta ja poznajem ovaj kraj
Dobio sam cilj
Vladar ljubavi promijenio mi san
Prožet vjerom istine ostavljam svoj trag
Sretan sam jer znam
Da bio sam ondje, i ja poznajem taj kraj

PAKOST

Idem ka srcu rijeke

dolje prema dnu

Tražim ogromnu cestu

Gledat ću u oči zvijer bijesnu

Tamo ispod duboke rijeke

kao u snu

Naći ću crnu svijeću

Reći ću da tonuti neću

Ja ne odustajem

U mojim očima žari se svijest

Uzimam plamen bijesa

Rekoh: „Spalit ću zvijer“

Rušiti ne prestajem

Izgorjela je podla vijest

Donosim pepeo časti

Rekoh: „Crkla je zvijer“

Gore u beskraju

ponovo sjaj

Plamsat će iskre svjetlosti

Nestala je duša pakosti

Ja ne odustajem

U mojim očima žari se svijest

Uzimam plamen bijesa

Rekoh: „Spalit ću zvijer“

Rušiti ne prestajem

Izgorjela je podla vijest

Donosim pepeo časti

Rekoh: „Crkla je zvijer“

Mačka

U gradu nije vazno ime
u praznoj sobi, kaze prica
i u sred ljeta, u sred zime
ja vidim tuznoga mladica

On zivi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen
a vani vergl nesto svira

No jednog dana sum kraj vrata
to netko neznan uci zeli
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli

A vani zima, vani snjezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke k'o da sanja
a vani zora, svijetlost danja

No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu zenu
i on joj rece, budi moja
a ona kaze, ja sam tvoja

I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu

Da, zlato zeli, al' ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novu kradju opet krece

Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih

I rijesi sada, jos ove noci
u zadnju kradju on ce poci
i u zoru se mladic vrati
da strasnim novcem ljubav plati

I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju

I vidje, zena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i kao sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije

I dok se njemu lice grci
u sobu udje mis i trci
i kao macka skoci zena
na plijen se baci istog trena

I stigne ga, a njeni zubi
vec traze meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece

U strahu maldic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu

A kada opet nadje snage
on digne vjedje, zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema

Kroz prozor udje svijetlost danja
on pruza ruke k'o da sanja
sad opet samo macku ima
a vani studen, snijeg i zima


                                                        Ibrica Jusić

NARODE DALEKO

Leži, grči se i krvari, ne bježi
Pijan je od boli, od blata je teži

u rukama crnim nestaju im dani
u žaru vatre, o jad su okovani

U suhoj patnji kruta krv mu ne vapi
Posljednja kap znoja sa srca mu hlapi

lutaju po tmini, u bludu se slade
u dimu ne vide ni vlastite jade

Diše, u mučnini mu se pogled ruši
Ustaje, muči se jer rana ga guši

pjevaju, skaču, piju, pobjedu slave
u krugu istine, zakoni se prave

Plavo more idem, u mutne dubine
Ta blatna kap znoja žedna je topline

tiho narode, o, pogled vam se žari
crklo je pseto, što zabavu vam kvari                          
                                                                                       by Lux

no title

Rekoh da je razum crven, i to mnogo crveniji od srca, stoga mu ponekad treba dati svjetliji ton da postane ja, srce. No ove pricice su samo ona tezina koju treba staviti na papir, da njemu podari nesto tamniji ton, jer suviše je bijel, pa neka se stopi s tamom i postane mnogima nista. Tako nasa srca nece postati crna od istine, nego će upiti upravo ono svijetlo papira sto mu ga je teska rijec otela i dati će razumu svjetliji ton, da ono "mnogima nista" ipak nekom postane nesto.

                                                by Lux

no title

Često noć poprimi oblik, primi me za ruku i odvede...
Nađem se na raskršću i izabirem put koji prvi suncem oživi dan.
Koračam satima dok umoran ne naiđem na novo raskršće.
Dugo razmišljam, izabirem mračnu stazu, hodam miljama i opet raskršće...

no title

O kako sam lagan, dal' čeznem il' težim
Ka čijoj to duši srcem svojim bježim
U oblaku tihom vidjeh nježnu dugu
I osjetih ne znam dal radost il' tugu

Želim da probijam zidove tišine
Jer utihli pogled žari sjaj topline
Vuče me ka sebi nemoćnog i jadnog
Uzmi me da bježim od sjećanja hladnog

Pokrila me tvoja uspavana ruka
Možda zauvijek nestala je muka
To usnulo lice u dubokoj noći
Rastapa kruti nemir hladnoj samoći

Prekriva me crno, podivljalo more
Odvest će te niti prazne, gluhe zore
Obasjat će obraz, dušu tvoju plahu
I nestat ćeš ko' mrak u jutarnjem dahu

Jadno dijete

Otkud taj plač, čemu teški crni dani

Čija je to ruka smogla da te rani

O, dijete drago, kakva bol te hladi

Zar je tako teško živjeti u nadi

Nije bol od jučer, zbog tog što je bilo

Crno se sutra na moju dušu slilo

Mračni se kamen na mojem srcu kruti

Uvijek spreman sjaj nade da pomuti

Kud ćeš tako rano sitni mladi stvore

Ne hodi daleko, pojest će te more

Zar su tako znojne, krvave ti ruke

Pa te vapaj tjera daleko od muke

O, ne mogu više u blatu da tonem

Kamen ja sve teži, morat ću da klonem

Dušo moja tiho tebi sad ću reći:

,,U visine, da nam pjevaju o sreći''

by Lux

VRAĆAM SE

Putujem sjećanjem

Ne podnosim bježanje

Uhvaćen u mraku

Dobio sam nadu

Zastat ću tiho

Na rubu istine

Prestajem da lažem

Stoga moram da kažem

Na želim da nestajem

U paklenom krugu

Zauvijek prestajem

Lajati na tugu

Izbijam iz ponora

I pozivam svjetlo

Hodat ću opet

Ustajalom cestom

Osjećam vraća se

Odluka snažna

Ponovo ustajem

Iz okova noći

Preskakat ću ponore

Kroz maglu ću proći

Prestajem da lažem

Stoga moram da kažem

Na želim da nestajem

U paklenom krugu

Zauvijek prestajem

Lajati na tugu

Izbijam iz ponora

I pozivam svjetlo

Hodat ću opet

Ustajalom cestom

Poletjet ću tiho

Sa golemom snagom

Oduprijet ću se vjetru

I neću da me prati

Sa ritmom u koraku

Teško da ću stati

Prestajem da lažem

Stoga moram da kažem

Na želim da nestajem

U paklenom krugu

Zauvijek prestajem

Lajati na tugu

Izbijam iz ponora

I pozivam svjetlo

Hodat ću opet

Ustajalom cestom

Neznanoj

Prijateljice bolestan sam. Čak i predivna lampa podno mojeg prozora svijetli gorčinom moje izgubljenosti. Gdje je nestalo divljenje? Crni mark u sebe život pretvoriše, a nekad je melem za samoću bio. I more je boju noći upilo. Kamo li je nestao trag zvijezdina odsjaja, nekad valom stvoren u dubini pogleda? Prijateljice tebi pisem, a ne znam tko si. Izađi skrivena istino i ostani. Zgrabi pokal slabosti i pusti me. Ostavi taj mrak, jer toliko je duboko, da bez njega i ti ces jutrom nestati. Znam da si tama, a takva i ostani, jer da li sam ja mrak ili je mrak ja postao jedino takva, neznana, jednom ćeš saznati.

                                              by Lux

ŽOHAR, PTICA

Koliko se samo sjaja i vedrine krije iza ona četiri crna ili bijela balvana? Zvijezde, jasnoća, žar predivnih maštanja, sve je iza, zove, a balvani su tvrdi. Ružni su. Govore, a riječi su im tihe, sasvim obične, potpuno jasne, nikakav vjetar u krošnjama, nikakve ptice, prave ljudske, upućene iz prokletog iskustva sretnih i pametnih, velikih, moćnih, jakih, bolesnih.

Kreni vele, ko majmun, žohar, pa popreko, padni na glavu, umri, a ako ne, idemo ponovo… Zajedno? Sam žoharu, mi smo prošli i ne želimo da smrdiš, ta cilj nam je od tebe napraviti sebe. Hodat ćeš ponosno, jak, moćan, svjestan svoje slave i bit ćeš miran.

A žohar gleda, kroz njih; i balvane i moćne. Vidi on zvijezde, ljepotu, sjaj, pa bira crne. Neće ko leptir na bijelo. Crn na crno, teže te vide, sigurnije je. Ne vjeruje on pticama, pojele bi te i…, pozna ptica pticu.

I evo, krepali moćni, balvani iza leđa, crni pregaženi, bijeli napušteni, more mogućnosti; evo smijeha. Kakvog smijeha? Zvijezde viču: ¨Žohare, žohare tu smo, tako smo sjajne, pogledaj, balvani podno nas, mi povrh njih, ti ispred nas, mi povrh tebe. Kreni, pametna ptico, crno, bijelo, biraj, crno-bijelo, pa u sivilo, žohare u sivilo…¨

Život

Što više razumijem tu beštiju, ili bar mislim da je razumijem, to me više izjeda, a možda je neman i nešto drugo, a ja je samo tako, da ublažim bol traganja nazivam životom.


Smijeh je samo privid, prečesti odraz slabosti. On traži opijum, misli da dobiva sreću, topeći se u prokletoj agoniji, zarobljen u vlastitim zabludama.


Patnja se javlja nesvjesno, samim pokušajem da shvatim. U presvijetloj jasnoći ne prepoznaje tragove prijašnjih putnika, pa i najsvjetlija staza vodi u mrak.


Možda uopće ne mislim, nego jednostavno znam da je upravo ova gorčina potekla iz istine, mutne pravde, u koju vjerujem da bi lakše zaronio dublje, izudaran od prokletnika i lažova, a potom bačen u dubok bunar, ogroman i taman, koji kraja uopće nema, a ja se pitam kamo je samo isparila sva ta voda i zašto sam ja tako blatnjav i mokar. Nije li sva ta para prerasla u rijeku, pa me bujica čeka. Zna da ću je sutra pokušati prijeći; s jedne strane na drugu; iz patnje u smijeh. A ona mutna i snažna silovitim udarom srušit će most, kojeg nikad nisam sagradio, premda sam znao da postoji, baš kao ona, kao život.

ZGARIŠTE

Sve je postalo pepeo, samo riječi njime napisane ostaju stvarnost. Razlog kaosa krio se u samoj činjenici da se kršenje pravila poistovjećuje sa neznanjem. Naučili su nas kako da postojimo van kaveza,  ali šutjeli su znajući da nas se rodilo mnogo u jednoj ljušturi. Nas stotinu, robova ili očajnih glumaca, koračali smo livadama kidajući crvene makove iskustva. Mnogi smo šutjeli, no dovoljan bijaše samo jedan da povrati krv, sav muk, ili one što šute u njemu. Da pljune nauk o gaženju bez okova. Čuo je za svece, čeznuo i znao, ljubio, a zazivao kraj. Volio je i previše, ali bivao neuk povrativši mnoštvo. Jest, znao je glumiti, ta svi oni nekad u njemu bili su tako jednostavni, a prečesto potrebni. Ipak, bio je neuk, previše slab i krvav. Govorio je istinu, a voljeni su bježali, dok su upravo bijeg i bojazan bivali njegova najveća neznanja. Bojali su ga se, ili ga žalili. Brojni nisu znali, i baš ti srećom su sjali. Ali očaj je crn, ne podbnosi bijelo, ruši smijeh, a sreću pali. Tako je bijelina saznala da joj je baš on, a ne oni u jednom, postao krajnjom sudbinom. Preminulo ih devedeset i devet i u krvi nestalo, dok je onaj jedan lajao na mrak, režao na vjetar i proklinjao zvijezde. Postao je sudbina izrekavši istinu, prolivši crni žar na suhu bjelinu, trenom preraslu u sivilo, strašni pepeo, složen u stotine riječi, a jednu istinu.

ZAROBLJENI U AGONIJI

Umor. Neupitan, pomalo zaboravljen, ali ne i napušten, krenuše putovima zvijezda, nesvjestan da uranja u isti trag odveć nestalog i izgubljenog očaja. Suviše je težak, a i uhvatio je čvrsto, unijevši crvene korijene u dubinu duše, postavivši ih pravilno, ravno na krilo trećoj stopi što kročila je snažna, uronivši još dublje, da motri oganj, kaos koji plamsa. Pozvala je smijeh na svoju poljanu, napakostila razumu, vladaru srca, koji jednostavno potone kad teška bujica napadne sve, raznijevši korito i odnijevši mu srž u vlastita njedra. Ponosna, visoka tona, munjom iz vječnih oblaka jednostavno mu naređuje da moli izvor neka lagano utihne i nestane, jer istina je krvava, odveć nedostupna, premda je vidiš, međutim prerušenu; sad u bol, a sad u sreću. Grčiš se dok čekaš, malen i slab, jer posljednja kap razuma nestat će, baš poput užarene kugle koja uranja lagano, podno mora i oblaka, u nedogled. Ostavlja mrak na moru tvojih misli ili možda jednu iskru, onog naizgled vječnog sjaja, da te drži dok nemoćan tragaš, u agoniji, podno zvijezda. 

Tisina

Ponoć je. Teške lampe kao da iz dna duše vuku niti gluhe svjetlosti i s njima namaču hladni asfalt, tvrd i krut, uvijek spreman da proguta korak možda i zadnjeg pijanog prolaznika. Tek pokoja grana vjetrom ošamarena rastopi teški nemir sakriven u dubini tišine, prekriven laganim sjajem, miran i gotovo neprimjetan. Nije ga lako gledati s visine, jer mutni odsjaj, unatoč žarkoj želji, ne može da prodre tako daleko, stoga tišina ostaje gola i jeziva, zamotana u tami svojeg tijesnog srca. Sprema se na počinak, zaboravljena od sviju još je tiša i lakša, no zaboravila je da ju jedan teški pogled, plah i umoran ne zaboravlja. U mraku skriven, nemirom proliven, muklo je promatra, šuti, gleda i gleda…

Sudbina

Neki trenuci svjetlije prikazuju vječnost i prerastaju u putanje zagrlivši lutalice, već dobro skrivene u krošnjama iskustva. Spontani susret dvaju pomalo neshvaćena putnika, naizgled zarobljena u tamnicama vječnosti, vratit će toplinu u njihove zalutale poglede.


Usnuvši sebe u spoznaji progonstva, pronašao je skrovište u tihim očima i unio ljepotu njezina lika u žar nečujnih maštanja. Zagrlila ga strunama svojeg zlatnog srca i odvela na sjajne poljane. Udahnuvši vječnost, svjesni da bivaju njezinim djelom otkrili su jasnu melodiju oživjele sličnosti i uz lagani opijum prerasli u jedno, osvijetlivši si put povrh zvijezda.

Struja

Nestalo je struje u dubokoj noći. Mrak posvuda, a u samoći hladne sobe izjeda me tišina ili možda otkucaji vlastita srca. Poglad kao da prodire kroz zidova i u daljini rađa nejasne slike. Bojim se. Svjetlo mobitela vuče me ka ogledalu. Okraćem ga prema svojim očima, a u zrcalu vidim odraz prestrašena lica. Nikad prije nisam primjetio takav umor. Iz sebe kao da baca nečujan krik, a svijetlo se lagano gasi i odraz prelazi u neshvaćeno sivilo. Ponovo ga palim i opet sivilo…

Starčev poklon

Dah promukla starca, što crni mi nestale puteve, gorkim trzajima na rubu senilnosti uzalud budi uspavanu nemoć da baci potonuli pogled pravo u tminu mojeg osvijetljenog lica, te da probudi istinsku želju da postane Ja, koji sjedim i gledam ga… Zgrčen u plaču kao da zaziva stotine vila da tišinom laganih koraka zaigraju na bolnoj tvrdoći strahom napojene postelje i odvedu ga daleko, nježnim korakom, smješkom ili bajnim poskokom u predivnu mladost.

A onaj što šuti zaledio se u bezishodnoj borbi s razumom i tjera pogled u dubinu senilnosti pomahnitala starca, u rahloj želji da pobjedi razum i postane On.

O bajna vilo zašto jutrom usnuo sam rajske poljane, koračao na sjaju rosnih livada i čudom bio svjestan da sanjam? Boginjo predivna lica zašto sam u toplini tvojeg zagrljaja; u mirisu rajskih cvjetova, žario željom da i dalje motrim ognjeni suton u borbi s razumom; suton starca što od nejasnoće moje pojave učiniše srž samog pojma razuma, tako da ja postadoh razum, spreman za konačni ishod, iliti pomirenje s vlastitim razumom; da ispratim starca u vilinski zagrljaj, u mladost, bez razuma, ali vječnu. 

SJENA SJEĆANJA – SUZA ISTINE

Ovako sjedim sam u sjaju mira i nemira. I tako tiho, možda i suviše tiho prolazi on. Nekako je tužan, nije više onako nasmijan, kao što je nekad cvao, kao nestašno dijete s kojim sam zajedno skočio na prag odluke. Sjećam se, o kako se dobro sjećam tih dana, tih trenutaka kada smo trčali plažama, smišljali planove i radovali se svakoj besmislici i svakoj gluposti. Još i sada osjećam miris i šum valova što udaraju o vječni žal i nikako da mu isperu onu bjelinu. Bjelinu onih večeri kada smo sjedili i maštali, ne vidjevši u njemu mrak današnji. Dolazio je dok još nisam znao ni da postoji, a kamoli da sam slutio da posjeduje toliku snagu i bijes, taj crni val, uvijek ponosan na svoju moć s kojom razara puste planove, odvodi sve one besmislice i gluposti, briše ih ili nosi u nepovrat. No, ponekad opet dođe da zavijori bujicom zlatnih sjećanja i da probudi u meni svu bjelinu onih ili ovih dana, pa da naglo stane i pokaže mi tvoju suzu s kojom ni on ne može da se bori, a potom onako ogorčen i jadan da otplovi morem tihim u sjaj mira i nemira.

Huja

Bijela se i plaha duša skrila pod crnim plaštom u vrtu poraza. Mislim da me čeka, a možda je i sudbina, otisnuta o deblo prokleta vrta, natjerala mene na gorući ulazak u potonulo kraljevstvo.

Crnom oštricom, otetom s groba jednorogog demona, razbijam lokot krvavih vrata i ulazim bez bojazni il’ ujeda jeziva straha. Režem korove dok ljuti znoj izjeda mi lice, no prolazim lagano skriven pod rogatom glavom što osjekoh je prokletoj nemani koja otela je tebe. Ćutim te, tračak topline u hladnom plamenu; kruti pogled podno ogoljele krošnje, što zuri u mene kroz crnu tkaninu i trese se od boli, straha i jada. Pružam ti ruku okaljanu i vodim te kao svjedoka ili usijanu pobudu za posljednji okršaj na vrhu planine. Stisnutih ruku hodamo miljama kroz gluhu pustinju ogromna vrta. O, kako je gorkak gnjev što tiješti srčanu dubinu pomahnitala naivca i tjera na otočnu planinu izniklu usred grozote paklenih predijela. Znam da na vrhu krije se beštija, da vreba i čeka. Teško je, izniklina jeziva, a tvoj korak sve teži. Suze su ti hladne, kao da tonu u magli nepredvidiva ishoda. Sve je bliže taj goli vrh hudobine, vladara što potjeraše jednorogu neman, pod čijom se glavom moje lice krije, da te otme i zarobi u tamnici jada. Svjetlost već se nazire, a korak sve je brži. Munja smjelosti obuzima mi dušu, osjećam trzaj neiživljena uboda i kao da čujem posljednji krik vladara sviju nemani. Već osjećam hladnoću što ugasit će plamen moćnosti njegova prijestolja. Stigoh. Tebe ostavljam po strani, da motriš i zažariš u meni bijes za munjevit prolaz kroz strahotu paklena plamena; no ne dovoljno snažna da utaži u meni pokal tvijeg pojadanja, već tinja u dubini kamena pogleda i jača žar rušećeg bijesa. Probijam se kroz zidove dima, dok mi drhtaj tla pod nogama jasno dočarava hudost beštijina krika. Čujem nesnosan lavež, plač, stotine promuklih glasova. Tonem u laguni očaja prepunoj urušavojućih hridi, što bruje pijavicom dima pred grčom moje pojave natjerane da urla i urla…

Krik. Spasiše me vlastiti krik i stvoriše blaženi mir u čudnovatom trenu. Plamen nestaše. Sve je utihlo, a podno oblaka, što strelovito gmizaše put visina, vidim zrcalo, ogromno zrcalo, a u njemu krvavu glavu jednoroge beštije; a u njemu vladara jednoroge beštije; u njemu krvavu istinu; sebe.

Crne bubamare na kapima znoja

Očima crnim zure u prošlost. Trule krošnje vuku im pogled duboko u srž rahlosti sretna života. Nameću im laž, sušu odvažnosti ili krhotinu hrabrosti. Prijete im istinom što uzgojila je trulost, pa im kuje kaveze za vječno zurenje u vlastito; spokojno truljenje.

Mokrim krilima lepetaju ružne. Skupljaju snagu za posljednji let; mračni pogled s visoka. Čekaju da jezivi vapaj razotkrije sunce nad gradom nitkova. Zure jer znaju da niknut će crveni cvjetovi , makove livade; livade krvlju namazane, u sada pretvorene.

Izrastaju stabla gromom užarena. Tamni oblaci skrivaju velike ratnike, čije misli bivaju sredstva; goli organi za napredak znanosti. Ogromni hladni strojevi broje otkucaje srca. Slikaju nutrinu; vanjštinu nutrine, ali ne vide bol jeziva kucnja, što grči dušu i tjera kap spoznaje pravo u oči, da klizne niz lice i kao znojna suza padne na krvave makove, smočivši krila crnim bubamarama i prekrivši ih kavezima predaje, da zure u prošlost bez smionosti il’ srčanosti, bez jeziva vapaja, u tmini, bez sunca. 

BUNILO JEDNOG SKEPTIKA

Sumnja izvire iz dubine slijepog, zalutalog gnijezda. Osjeća prijevaru i kao da budi zauvijek skrivenu istinu. Čekala je i možda na vrijeme posjela na okaljanu stazu izgubljenog putnika. Lutao je taj mračnim dolinama, gušio se u vlastitoj krvi, tonuo u dubokoj kaljuži i gubio razum u magli već čvrsto ukorijenjenoj o njegove poglede. Predavao se boli, morima udaljen od sumnje i bio nimalo svjestan da paklena gorčina prerasta u sredstvo za postizanje njegova davno postavljena cilja. Usporila ga prijevara, okovala o bunilo i dugo držala u tamnici neznatnih iluzija. Snažna vjera nečujno je isparavala, probudivši u lutalici dugo skrivenog skeptika. Prestrašila ju trula istina i prognala u isti oganj u kojem je gorjela duša nasmrt umornog putnika. Dozvolila mu da oživi ponovo i ugleda sebe u tihim očima, veoma snažnim, smjelim i prodornim. Očima vječno spremnim da jurišaju morima, budeći sumnju i gazeći nepostojeću istinu. Njemu nimalo slične čeznu za zagrljajem i trebaju toplinu, daleko od sumnje one ne vjeruju, putuju i znaju. 

Bajna melodija

Ustajala monotonija krutila se u mizernom pogledu pomahnitala putnika i budila u njemu beznađe otrijebljivanja muklih korova. Dok je ništavo iskustvo hučalo u uzavreloj dubini naizgled nečujnih koraka, rađala se u beskraju čudnovata nada, prelivena opijumom neznatne sreće. Spokojna noć udahla je trun smijeha čudačnog skitnice odvevši ga u odaje bistrog bunila. Istom što je stigao, progutao je ludilo i kradom nestao iz carstva nelagode, sakrivši se u dolini srodnih ratnika. Dovoljan bijaše samo pogled one neznatne sreće da razjari u njemu plamen što ne traži hrabrost, već izlazi iz okrilja sjene i putuje pravo u zagrljaj blistave topline. Bajna melodija posjela je mir na draž dodira toplih usana i zavrela duboko, da plamsa ljepotom rađajući zlatne snove.

Dok ulazak u skrivene noći budi vječnost prerušenu  u čar posebnosti burnih sjećanja, mukli vapaj ostaje nečujan i prerasta u izgorjeli krik ili pepeo daleke sjete. O, bajna melodijo.