Život

Što više razumijem tu beštiju, ili bar mislim da je razumijem, to me više izjeda, a možda je neman i nešto drugo, a ja je samo tako, da ublažim bol traganja nazivam životom.


Smijeh je samo privid, prečesti odraz slabosti. On traži opijum, misli da dobiva sreću, topeći se u prokletoj agoniji, zarobljen u vlastitim zabludama.


Patnja se javlja nesvjesno, samim pokušajem da shvatim. U presvijetloj jasnoći ne prepoznaje tragove prijašnjih putnika, pa i najsvjetlija staza vodi u mrak.


Možda uopće ne mislim, nego jednostavno znam da je upravo ova gorčina potekla iz istine, mutne pravde, u koju vjerujem da bi lakše zaronio dublje, izudaran od prokletnika i lažova, a potom bačen u dubok bunar, ogroman i taman, koji kraja uopće nema, a ja se pitam kamo je samo isparila sva ta voda i zašto sam ja tako blatnjav i mokar. Nije li sva ta para prerasla u rijeku, pa me bujica čeka. Zna da ću je sutra pokušati prijeći; s jedne strane na drugu; iz patnje u smijeh. A ona mutna i snažna silovitim udarom srušit će most, kojeg nikad nisam sagradio, premda sam znao da postoji, baš kao ona, kao život.