Huja

Bijela se i plaha duša skrila pod crnim plaštom u vrtu poraza. Mislim da me čeka, a možda je i sudbina, otisnuta o deblo prokleta vrta, natjerala mene na gorući ulazak u potonulo kraljevstvo.

Crnom oštricom, otetom s groba jednorogog demona, razbijam lokot krvavih vrata i ulazim bez bojazni il’ ujeda jeziva straha. Režem korove dok ljuti znoj izjeda mi lice, no prolazim lagano skriven pod rogatom glavom što osjekoh je prokletoj nemani koja otela je tebe. Ćutim te, tračak topline u hladnom plamenu; kruti pogled podno ogoljele krošnje, što zuri u mene kroz crnu tkaninu i trese se od boli, straha i jada. Pružam ti ruku okaljanu i vodim te kao svjedoka ili usijanu pobudu za posljednji okršaj na vrhu planine. Stisnutih ruku hodamo miljama kroz gluhu pustinju ogromna vrta. O, kako je gorkak gnjev što tiješti srčanu dubinu pomahnitala naivca i tjera na otočnu planinu izniklu usred grozote paklenih predijela. Znam da na vrhu krije se beštija, da vreba i čeka. Teško je, izniklina jeziva, a tvoj korak sve teži. Suze su ti hladne, kao da tonu u magli nepredvidiva ishoda. Sve je bliže taj goli vrh hudobine, vladara što potjeraše jednorogu neman, pod čijom se glavom moje lice krije, da te otme i zarobi u tamnici jada. Svjetlost već se nazire, a korak sve je brži. Munja smjelosti obuzima mi dušu, osjećam trzaj neiživljena uboda i kao da čujem posljednji krik vladara sviju nemani. Već osjećam hladnoću što ugasit će plamen moćnosti njegova prijestolja. Stigoh. Tebe ostavljam po strani, da motriš i zažariš u meni bijes za munjevit prolaz kroz strahotu paklena plamena; no ne dovoljno snažna da utaži u meni pokal tvijeg pojadanja, već tinja u dubini kamena pogleda i jača žar rušećeg bijesa. Probijam se kroz zidove dima, dok mi drhtaj tla pod nogama jasno dočarava hudost beštijina krika. Čujem nesnosan lavež, plač, stotine promuklih glasova. Tonem u laguni očaja prepunoj urušavojućih hridi, što bruje pijavicom dima pred grčom moje pojave natjerane da urla i urla…

Krik. Spasiše me vlastiti krik i stvoriše blaženi mir u čudnovatom trenu. Plamen nestaše. Sve je utihlo, a podno oblaka, što strelovito gmizaše put visina, vidim zrcalo, ogromno zrcalo, a u njemu krvavu glavu jednoroge beštije; a u njemu vladara jednoroge beštije; u njemu krvavu istinu; sebe.