Dah
promukla starca, što crni mi nestale puteve, gorkim trzajima na rubu senilnosti
uzalud budi uspavanu nemoć da baci potonuli pogled pravo u tminu mojeg
osvijetljenog lica, te da probudi istinsku želju da postane Ja, koji sjedim i
gledam ga… Zgrčen u plaču kao da zaziva stotine vila da tišinom laganih koraka
zaigraju na bolnoj tvrdoći strahom napojene postelje i odvedu ga daleko,
nježnim korakom, smješkom ili bajnim poskokom u predivnu mladost.
A onaj
što šuti zaledio se u bezishodnoj borbi s razumom i tjera pogled u dubinu
senilnosti pomahnitala starca, u rahloj želji da pobjedi razum i postane On.
O bajna
vilo zašto jutrom usnuo sam rajske poljane, koračao na sjaju rosnih livada i
čudom bio svjestan da sanjam? Boginjo predivna lica zašto sam u toplini tvojeg
zagrljaja; u mirisu rajskih cvjetova, žario željom da i dalje motrim ognjeni
suton u borbi s razumom; suton starca što od nejasnoće moje pojave učiniše srž
samog pojma razuma, tako da ja postadoh razum, spreman za konačni ishod, iliti pomirenje
s vlastitim razumom; da ispratim starca u vilinski zagrljaj, u mladost, bez
razuma, ali vječnu.
Nema komentara:
Objavi komentar