Umor. Neupitan, pomalo zaboravljen, ali ne i
napušten, krenuše putovima zvijezda, nesvjestan da uranja u isti trag odveć
nestalog i izgubljenog očaja. Suviše je težak, a i uhvatio je čvrsto, unijevši
crvene korijene u dubinu duše, postavivši ih pravilno, ravno na krilo trećoj
stopi što kročila je snažna, uronivši još dublje, da motri oganj, kaos koji
plamsa. Pozvala je smijeh na svoju poljanu, napakostila razumu, vladaru srca,
koji jednostavno potone kad teška bujica napadne sve, raznijevši korito i
odnijevši mu srž u vlastita njedra. Ponosna, visoka tona, munjom iz vječnih
oblaka jednostavno mu naređuje da moli izvor neka lagano utihne i nestane, jer
istina je krvava, odveć nedostupna, premda je vidiš, međutim prerušenu; sad u
bol, a sad u sreću. Grčiš se dok čekaš, malen i slab, jer posljednja kap razuma
nestat će, baš poput užarene kugle koja uranja lagano, podno mora i oblaka, u
nedogled. Ostavlja mrak na moru tvojih misli ili možda jednu iskru, onog
naizgled vječnog sjaja, da te drži dok nemoćan tragaš, u agoniji, podno
zvijezda.
Nema komentara:
Objavi komentar