Očima
crnim zure u prošlost. Trule krošnje vuku im pogled duboko u srž rahlosti
sretna života. Nameću im laž, sušu odvažnosti ili krhotinu hrabrosti. Prijete
im istinom što uzgojila je trulost, pa im kuje kaveze za vječno zurenje u
vlastito; spokojno truljenje.
Mokrim
krilima lepetaju ružne. Skupljaju snagu za posljednji let; mračni pogled s
visoka. Čekaju da jezivi vapaj razotkrije sunce nad gradom nitkova. Zure jer
znaju da niknut će crveni cvjetovi , makove livade; livade krvlju namazane, u
sada pretvorene.
Izrastaju
stabla gromom užarena. Tamni oblaci skrivaju velike ratnike, čije misli bivaju
sredstva; goli organi za napredak znanosti. Ogromni hladni strojevi broje
otkucaje srca. Slikaju nutrinu; vanjštinu nutrine, ali ne vide bol jeziva
kucnja, što grči dušu i tjera kap spoznaje pravo u oči, da klizne niz lice i
kao znojna suza padne na krvave makove, smočivši krila crnim bubamarama i
prekrivši ih kavezima predaje, da zure u prošlost bez smionosti il’ srčanosti,
bez jeziva vapaja, u tmini, bez sunca.
Nema komentara:
Objavi komentar