Nestalo je struje u dubokoj noći. Mrak posvuda, a u samoći hladne sobe
izjeda me tišina ili možda otkucaji vlastita srca. Poglad kao da prodire kroz
zidova i u daljini rađa nejasne slike. Bojim se. Svjetlo mobitela vuče me ka
ogledalu. Okraćem ga prema svojim očima, a u zrcalu vidim odraz prestrašena
lica. Nikad prije nisam primjetio takav umor. Iz sebe kao da baca nečujan krik,
a svijetlo se lagano gasi i odraz prelazi u neshvaćeno sivilo. Ponovo ga palim
i opet sivilo…
Nema komentara:
Objavi komentar