Ponoć je. Teške
lampe kao da iz dna duše vuku niti gluhe svjetlosti i s njima namaču hladni
asfalt, tvrd i krut, uvijek spreman da proguta korak možda i zadnjeg pijanog
prolaznika. Tek pokoja grana vjetrom ošamarena rastopi teški nemir sakriven u dubini
tišine, prekriven laganim sjajem, miran i gotovo neprimjetan. Nije ga lako
gledati s visine, jer mutni odsjaj, unatoč žarkoj želji, ne može da prodre tako
daleko, stoga tišina ostaje gola i jeziva, zamotana u tami svojeg tijesnog
srca. Sprema se na počinak, zaboravljena od sviju još je tiša i lakša, no
zaboravila je da ju jedan teški pogled, plah i umoran ne zaboravlja. U mraku
skriven, nemirom proliven, muklo je promatra, šuti, gleda i gleda…
Nema komentara:
Objavi komentar