Prijateljice bolestan sam. Čak i predivna lampa podno mojeg prozora svijetli gorčinom moje izgubljenosti. Gdje je nestalo divljenje? Crni mark u sebe život pretvoriše, a nekad je melem za samoću bio. I more je boju noći upilo. Kamo li je nestao trag zvijezdina odsjaja, nekad valom stvoren u dubini pogleda? Prijateljice tebi pisem, a ne znam tko si. Izađi skrivena istino i ostani. Zgrabi pokal slabosti i pusti me. Ostavi taj mrak, jer toliko je duboko, da bez njega i ti ces jutrom nestati. Znam da si tama, a takva i ostani, jer da li sam ja mrak ili je mrak ja postao jedino takva, neznana, jednom ćeš saznati.
by Lux
Nema komentara:
Objavi komentar