ZGARIŠTE

Sve je postalo pepeo, samo riječi njime napisane ostaju stvarnost. Razlog kaosa krio se u samoj činjenici da se kršenje pravila poistovjećuje sa neznanjem. Naučili su nas kako da postojimo van kaveza,  ali šutjeli su znajući da nas se rodilo mnogo u jednoj ljušturi. Nas stotinu, robova ili očajnih glumaca, koračali smo livadama kidajući crvene makove iskustva. Mnogi smo šutjeli, no dovoljan bijaše samo jedan da povrati krv, sav muk, ili one što šute u njemu. Da pljune nauk o gaženju bez okova. Čuo je za svece, čeznuo i znao, ljubio, a zazivao kraj. Volio je i previše, ali bivao neuk povrativši mnoštvo. Jest, znao je glumiti, ta svi oni nekad u njemu bili su tako jednostavni, a prečesto potrebni. Ipak, bio je neuk, previše slab i krvav. Govorio je istinu, a voljeni su bježali, dok su upravo bijeg i bojazan bivali njegova najveća neznanja. Bojali su ga se, ili ga žalili. Brojni nisu znali, i baš ti srećom su sjali. Ali očaj je crn, ne podbnosi bijelo, ruši smijeh, a sreću pali. Tako je bijelina saznala da joj je baš on, a ne oni u jednom, postao krajnjom sudbinom. Preminulo ih devedeset i devet i u krvi nestalo, dok je onaj jedan lajao na mrak, režao na vjetar i proklinjao zvijezde. Postao je sudbina izrekavši istinu, prolivši crni žar na suhu bjelinu, trenom preraslu u sivilo, strašni pepeo, složen u stotine riječi, a jednu istinu.