SJENA SJEĆANJA – SUZA ISTINE

Ovako sjedim sam u sjaju mira i nemira. I tako tiho, možda i suviše tiho prolazi on. Nekako je tužan, nije više onako nasmijan, kao što je nekad cvao, kao nestašno dijete s kojim sam zajedno skočio na prag odluke. Sjećam se, o kako se dobro sjećam tih dana, tih trenutaka kada smo trčali plažama, smišljali planove i radovali se svakoj besmislici i svakoj gluposti. Još i sada osjećam miris i šum valova što udaraju o vječni žal i nikako da mu isperu onu bjelinu. Bjelinu onih večeri kada smo sjedili i maštali, ne vidjevši u njemu mrak današnji. Dolazio je dok još nisam znao ni da postoji, a kamoli da sam slutio da posjeduje toliku snagu i bijes, taj crni val, uvijek ponosan na svoju moć s kojom razara puste planove, odvodi sve one besmislice i gluposti, briše ih ili nosi u nepovrat. No, ponekad opet dođe da zavijori bujicom zlatnih sjećanja i da probudi u meni svu bjelinu onih ili ovih dana, pa da naglo stane i pokaže mi tvoju suzu s kojom ni on ne može da se bori, a potom onako ogorčen i jadan da otplovi morem tihim u sjaj mira i nemira.