O kako sam lagan, dal' čeznem il' težim
Ka čijoj to duši srcem svojim bježim
U oblaku tihom vidjeh nježnu dugu
I osjetih ne znam dal radost il' tugu
Želim da probijam zidove tišine
Jer utihli pogled žari sjaj topline
Vuče me ka sebi nemoćnog i jadnog
Uzmi me da bježim od sjećanja hladnog
Pokrila me tvoja uspavana ruka
Možda zauvijek nestala je muka
To usnulo lice u dubokoj noći
Rastapa kruti nemir hladnoj samoći
Prekriva me crno, podivljalo more
Odvest će te niti prazne, gluhe zore
Obasjat će obraz, dušu tvoju plahu
I nestat ćeš ko' mrak u jutarnjem dahu
Nema komentara:
Objavi komentar